UNUTRAŠNJI DIJALOG
Unutrašnji dijalog direktno utiče na to kako se nosite sa stresom, raznim padovima i krizama.
Ako sebi govorite rečenice nalik uverenjima kao što su ’’Nesposoban/a sam’’, ’’Uvek sve pokvarim’’, ’’Ništa ne znam’’, ’’Nikad neće biti bolje’’, mozak to doživljava kao neku vrstu pretnje, aktivira stresnu reakciju i pojačava osećaj očaja i beznadežnosti.
Umesto toga, vežbajte da govorite sebi ’’Ovo je teško, ali mogu da idem korak po korak’’, ’’Pogrešio sam, ali to ne definiše moju vrednost’’, ’’Prošao sam kroz teške situacije i ranije’’.
U tim slučajevima se aktivira sistem sigurnosti i smirenja i to zapravo povećava kapacitet da izdržite nešto.
Otpornost ne predstavlja odsustvo bola, nego sposobnost regulacije u bolu.
Ponavljajući sebi da ste slabi, mozak to vremenom internalizuje kao neku vrstu identiteta.
S druge strane, ako govorite sebi da ste u nekoj vrsti procesa učenja, mozak gradi fleksibilnost.
Bilo kakva kontinuirana vrsta samokritike vodi ka nižem samopouzdanju, a to dalje vodi ka izbegavajućem ponašanju.
Za razliku od toga, samosaosećanje povećava stabilnost i to automatski vodi ka povećanju spremnosti da se upustite u nešto, umesto da izbegavate.
Takođe je bitno biti svestan kakvim tonom se obraćate sebi u unutrašnjem dijalogu. Nije isto reći sebi ’’Kako si glup/a i nesposoban/a’’ i ’’U redu, pogrešio/la sam. Hajde da vidim šta mogu da naučim iz ovoga’’.
Drugom rečenicom ne negirate problem, ali svakako ne ’’rušite’’ sopstveni identitet.
Budite sebi prijatelj i saveznik, jer u tom slučaju svaki pad nije dokaz da vredite manje, već postaje korisna lekcija za budućnost.
